KAKO JE `ZELENA TRANZICIJA` PRETVORENA U PLJAČKU
Agenda 2030 kao temelj – korupcija kao praksa…
Agenda 2030 Ujedinjenih nacija zamišljena je kao globalni okvir za izgradnju pravednijih, održivijih i demokratskijih društava. Njena suština ne svodi se na puku „zelenu energiju“, već podrazumijeva vladavinu prava, zaštitu javnih dobara, smanjenje društvenih nejednakosti i odgovornost vlasti prema građanima. U Bosni i Hercegovini, međutim ta agenda svedena je na ispraznu frazu dok se iza njenog imena odvijaju sistemska korupcija i kriminalna eksploatacija prirodnih resursa.
Problem Bosne i Hercegovine nije Agenda 2030. Problem je u tome što ona nikada nije istinski usvojena niti dosljedno provedena u praksi. Umjesto toga, političke i ekonomske elite prisvojile su njen jezik ali ne i njene vrijednosti. Tako je „zelena tranzicija“ pretvorena u novo tržište za privatne interese, umjesto da bude razvojna politika u službi društva.
Primjeri su brojni. Vjetropark Ivan Sedlo često se navodi kao simbol obnovljivih izvora energije ali u stvarnosti predstavlja školski primjer institucionalnog poraza države. Uništene su hiljade dunuma šume, državna imovina ustupljena je privatnim investitorima a proizvedena električna energija završava na tržištu po višim cijenama koje na kraju plaćaju građani. Država je izgubila resurse, okoliš je devastiran a javni interes potpuno izbrisan.
Sličan obrazac prisutan je i u solarnoj ekspanziji, naročito u Hercegovini. Solarni paneli u okolini Stoca predstavljaju se kao dio „evropskog puta“, iako je riječ o privatnim projektima pojedinaca, bez stvarne koristi za lokalnu zajednicu. Evropska unija u tim projektima nema gotovo nikakvu suštinsku ulogu osim što se njeno ime koristi kao alibi. Električna energija se izvozi, profit ostaje u privatnim rukama dok okoliš i prostor bivaju trajno narušeni. Među najvećim investitorima nalaze se i osobe s kriminalnim presudama u susjednim državama.
To nije tranzicija – to je transfer javnog dobra u privatno vlasništvo.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina godišnje uvozi vodu u vrijednosti od oko 150 miliona KM, iako raspolaže jednim od najkvalitetnijih vodnih potencijala u Evropi. Građani BiH kupuju uvoznu vodu dok se domaći izvori prepuštaju koncesijama, zapuštanju ili tihoj privatizaciji. Takva politika nema nikakve veze s održivim razvojem – ona je izraz potpunog odsustva državne strategije.
Agenda 2030 podrazumijeva transparentne institucije, snažne inspekcijske mehanizme, aktivno učešće građana i jasnu odgovornost vlasti. U Bosni i Hercegovini dešava se upravo suprotno : dozvole se izdaju netransparentno, procjene uticaja na okoliš svode se na formalnost a građani se uključuju tek kada je šteta već učinjena. „Zelene politike“ služe kao politički dekor dok se ključne odluke donose iza zatvorenih vrata.
Posebno je opasno to što se ovakva praksa legitimira nacionalističkom retorikom. Desničarske i etnonacionalne strukture vlasti po pravilu, nisu i ne mogu biti nosioci vladavine prava. Njima je potreban netransparentan sistem u kojem se resursi dijele po političkoj i interesnoj liniji. To nije specifičnost Bosne i Hercegovine – slični procesi vidljivi su i u drugim evropskim državama u kojima jača desnica uz ozbiljno urušavanje okolišnih i socijalnih politika.
Ako se Agenda 2030 želi provoditi iskreno ona mora postati prijetnja korupciji a ne njen pokrovitelj. Mora značiti jačanje države i javnih institucija a ne njihovo povlačenje pred privatnim interesima. Mora služiti građanima a ne investitorima bliskim vlasti.
Bosni i Hercegovini danas nije potrebna retorička podrška Agendi 2030 već njena stvarna implementacija. Ključno je uspostaviti jedinstveni nacionalni zakon koji bi obuhvatio sve relevantne aspekte održivog razvoja – od upravljanja prirodnim resursima i zaštite okoliša do socijalne pravde, transparentnosti i institucionalne odgovornosti. Bez toga, Agenda 2030 ostat će još jedna zloupotrijebljena fraza u službi privatnih interesa.
Pokret za građansku Bosnu i Hercegovinu
